astrain

srijeda, 06.06.2007.

evo mene opet....

.... da Vam kvarim san.... hehehe
Zadnji post -mjesec siječanj, hmmmmmm.... kao da nemam što za reći, ali to baš i nije tako. U zadnje sam vrijeme naime osjećala više nego što sam "izbacivala iz sebe" što i nije baš najbolja opcija, barem ne za moje zdravlje.
Zadnjih se postova ako ćemo biti iskreni niti ne sjećam, a ne da mi ih se niti čitati (ako je meni tako mogu si misliti kako je vama :-))
Uglavnom nakon godina čekanja posla (čitaj: dvije godine) u struci, konačno se i to dogodilo u desetom mjesecu prošle godine. Zaposlila sam se u jednoj (na svu sreću) školi i predajem prirodu i biologiju od petog do osmog razreda. Iako su mi to bili samo pojačani predmeti, priželjkivala sam da se zaposlim na baš ovom radnom mjestu i to mi se ostvarilo. Valjda sam zato i čekala tako dugo, moralo se dogoditi upravo ono što želim.... takav je poredak stvari u prirodi. A znate i sami, kao i ptice na granama da se u životu događa upravo ono što želimo i zato moramo paziti.
Prva tri mjeseca nisam mogla doći k sebi od sreće .... bila sa presretna što sam konačno u radnom odnosu... osjećaj je otprilike sličan zaljubljenosti - najjači je na početku, a kasnije ili voliš ili se odljubiš.
Jako sam se lako snašla u novoj situaciji, prolazilo je kao u nekoj euforiji. Želja za jutarnjim buđenjem i novim danom pa i novim izazovima. Prihvaćala sam sve što mi se nudilo.... glava prepuna novih informacija, novih ljudi, a ponajprije HRPETINA djece. Uz sve novo što mi se počelo događati dobila sam i razredništvo, jer kao osoba s položenim stručnim ispitom bila sam kompetentna preuzeti i tu odgovornost na sebe. Pa naravno... kako ne bih pa mogu ja to. Trebalo je samo popamtiti imena svih njih.... predajem u deset razreda.
Mjeseci su prolazili, prošlo je prvo polugodište, a sad prolazi i drugo. Generalna frka i panika sa zaključivanjem ocjena, poglavito osmašima koji završavaju i kojima ocjene trebaju kao Sveto pismo. Zanimljivo je da se neke stvari ne mijenjaju generacijama. Puno sam se puta uhvatila u razmišljanju kako je bilo meni. Kako sam se i sama zadnje tjedne prije kraja nastave borila za što bolji završni uspjeh. I sada se nalazim u situaciji kada moram "prodavati pamet" da se ocjene ne ispravljaju zadnji tjedan nego se o tome treba razmišljati tijekom cijele godine. Kako djecu naučiti onom ispravnom, što smo i sami naučili tijekom godina, a ne u osnovnoj školi? Kako im u osmom razredu, kada svaki od njih želi dokazati svoju veličinu, objasniti da se to ne radi pušenjem iza škole ili ispijanjem hektolitra alkohola na stepenicama neke ruševne zgradurine na periferiji daleko od "očiju javnosti"? I kako ih naučiti da ih sve to može koštati .... pa neke čak i života?
Kada smo u studenom, štrajkom pokušali apelirati na podcijenjenost prosvjetarskog zanata, u privatnom sam životu puno puta naišla na otpor (prijatelja i šireg kruga ljudi) s rečenicom "šta opet štrajkate i na što se žalite kada ionako radite manje od svih i imate sve moguće praznike". Pa da li je to zaista način kojim se ocjenjuje neki posao? I moja šogorica je jednom prilikom rekla " ja mislim da je sve to bez veze i da taj štrajk nema nikakve osnove"! Nisam davala nikakve komentare, samo sam rekla da bih se voljela na samo jedan dan mijenjati s njom na njezinom poslu (radi kao tajnica u jednoj dobroj isto državnoj firmi, sa završenom srednjom školom i plaćom većom od moje).
Sjetila sam se svega toga danas nakon nastave.... nakon što sam se dva sata prije pripremala kako bi djeci na satovima bilo zanimljivo, i nakon šest sati nastave. Nitko nije kriv što radim taj posao, na kraju krajeva željela sam ga raditi. Volim djecu i volim gledati ih kako rastu i kakva su im razmišljanja i još su uvijek, ma koliko se to iz godine u godinu mijenja, nepatvorena i iskrena za razliku od većine odraslih ljudi koji se unatoč godinama mogu sakriti pred otvorenošću i zrelošću tih mladih umova.

nedjelja, 07.01.2007.

SRETNA VAM NOVA

utorak, 17.10.2006.

po jutru se dan poznaje

Još prije dva tjedna gledala sam u nebo i molila Boga da mi pomogne... da mi prosvjetli put kojim mi je ići.Dok sam kao učiteljica zamalo definitivno odustala od prosvjete, djece, prosvjetarske plaće (?) i inih pogodnosti koje taj posao sa sobom nosi, prije tjedan dana put je postajao sve svjetliji i svjetliji. Danas me blještavilo gotovo zasljepilo.
U sedam sati ujutro sunce se lagano počelo pokazivati na istoku, ja sam sa pedalom gasa pod nogom putovala na svoj dugo očekivani posao. U meni potpuni mir, nimalo straha tek pokoja trunka pozitivne treme. Želja koja je u meni dugo vremena sazrijevala počela se ostvarivati, korak po korak. Za taj posao jesam kvalificiranija od ostalih, ali ima i boljih od mene. Išla sam se uhvatiti u koštac s onim što se nudi...jer je ipak u zadnje vrijeme najbitnije samo da se radi. Nisam niti odradila satnicu do kraja kada sam telefonom primila ponudu za posao u kojem jesam jedna od boljih. Našla sam se u neobranom grožđu. Ostati na poslu na kojem nikada neću dobiti mjesto na neodređeno vrijeme ili otići na zamjenu u trajanju od mjesec dana s mogućnošću stalnog zaposlenja kroz neizvjesno vrijeme??
Dva sata neizvjesnosti, donošenje odluke koja može biti i jest dvosjekli mač. Zasljepljena iznenadnim događajima, stavljajući na vagu ZA i PROTIV odluka je pala. Zamjena na mjesec dana... radit ću ono što mi je struka pa kud puklo, jer tko ne riskira taj ne profitira.
Razmišljajući malo o događajima u svom životu, vraćajući se samo par godina unazad, stvarno sa sigurnošću mogu tvrditi i tvrdim da se čovjeku želje ispunjavaju.Čekala sam, načekala sam se, ponekad sam gotovo izgubila sebe, ali sam na kraju uvijek dobila što sam tražila. Željela sam posao pa makar morala zaboraviti sve što sam do sad naučila i krenuti ispočetka. Prvi posao koji mi se ponudio bio je vrlo blizu toga. Pa ipak nisam odustajala od želje za onim što bi mi bilo milije i opet mi se ostvarilo. Teško je ... zato što sam velike odluke i promjene doživjela u samo jednom danu, ali da ne mogu onaj netko me ne bi stavio na takvu kušnju.
Nadam se da će mi se rizik isplatiti.

utorak, 10.10.2006.

MOST PREKO VJEČNOSTI

„Kako znamo da smo sreli srodnu dušu?“ ponovila je pitanje, smireno, kao da je takve stvari stalno činila. „Nisam znala, kad sam upoznala svoju. Dogodilo se to u dizalu. „Idete gore?“ upitala sam ga. „Da“, odgovorio je. Niti jedno od nas nije znalo što će nam te riječi značiti sada.
Četiri godine kasnije bolje smo se upoznali i iznenada smo postali najbolji prijatelji. Što sam ga bolje upoznavala, to sam mu se više divila, to sam sve više bila uvjerena da je predivna osoba!
To je ključ. Tražite ljubavnu vezu koja s vremenom postaje sve bolja, u kojoj poštovanje i divljenje rastu, te povjerenje koje osnažuje svaka oluja.
Otkrila sam da s ovim čovjekom mogu ostvariti intimu ispunjenu slatkim elektricitetom i predivnim nabojima i da s njim mogu pronaći svoju sreću. Do tada sam mislila da su to moji hirovi, da je to nešto što samo ja tražim, moje osobne oznake srodne duše. Sada mislim da su kod svih ljudi iste, ali da se, dok ih očajnički pokušavamo pronaći, zadovoljavamo s manjim. Kako se usuđujemo tražiti više kad su mlitavi ljubavnik i osrednja sreća ono najbolje što smo u stanju pronaći?
Istovremeno znamo da će se osrednjost pretvoriti u led; sreća će prerasti u bezimenu tugu, pregršt pitanja: Je li to ljubav mog života, Je li to sve što mogu dobiti, jesam li zato ovdje? Duboko u našim srcima znamo da mora postojati više i zato žudimo za osobom koju nikada nismo sreli.
Toliko se često polovica para pokušava uzdići, poletjeti, dok druga strana vuče prema dolje. Jedna strana korača naprijed, a druga za svaki korak naprijed osigurava ona dva unatrag. Najbolje je da sama pronađem svoju sreću, mislila sam, volim svoje prijatelje i svoju mačku, bolje mi je da čekam srodnu dušu koja nikad neće doći, nego da prihvatim dosadni kompromis.
Srodna je duša osoba koja ima ključanice u koje idu naši ključevi, i ključeve koji odgovaraju našim lokotima. Kad se osjećamo dovoljno sigurno da ih otvorimo, naše najistinskije ja izlazi van i možemo u potpunosti i iskreno biti ono što jesmo; možemo dozvoliti da nas vole zbog onoga što jesmo, a ne zbog onoga kako se pokušavamo predstaviti. Obje strane otkrivaju svoje najbolje ja. Bez obzira na sve što može krenuti po zlu oko nas, s tom osobom smo sigurni u našem vlastitom raju. Naša je srodna duša osoba koja s nama dijeli najskrivenije želje, stremljenja, naš osjećaj za put koji nas vodi ka cilju. Kad smo dva balona, zajedno se možemo kretati samo prema gore, ako vam se to dogodi, najvjerovatnije ste pronašli svoju srodnu dušu. Životna ljubav je osoba koja nam konačno omogućava da živimo punim životom.“

utorak, 19.09.2006.

POZNO LJETO

Počelo je jedno od meni najljepših dijelova godine…. Bablje ljeto. Vrijeme kada se paučina razvlači po svakom djeliću i kutku svega što nas okružuje. Pogled na grane spojene tim jedinstveno ispletenim «nožnim radom» kada je sunce lagano na zalazu, a šuma i ostalo listopadno drveće kada gotovo neprimjetno mijenja svoju boju. Nema ničeg ljepšeg od mirisa upravo ispiljenih drva koje se priprema za ogrjev…. Možda miris grožđa koje svojom slatkoćom privlači raznorazne kukce koji su spremni isisati sav njegov sok do «gole kože»… ili miris šume koja nam uz jedva primjetnu količinu vlage i zagrijana jesenjim suncem, pruža svoje plodove… a tek miris pečenih kestena…. mislim da je on definitivno neusporediv s bilo čim. Sjećam se, bilo je to prošle godine. U rano poslijepodne, frend, Boni i ja smo otišli u šumu brati kestene. Kad smo se vratili već je bilo predvečerje, noć se budila, a mi smo zakurili vatricu, grijali se, pekli ono što smo nabrali i pili mošt. Ahhhhh koji gušt… kad se samo sjetim. Vatra definitivno ima neko posebno svojstvo pročišćavanja energije. Pamtim događaje u vatru kada smo svih koji bi bili oko nje bili obnovljeni, oči bi nam se sjajile (ali ne od alkohola), svi bi bili dobro raspoloženi…ludnica. Kad bih barem mogla ponoviti neke od tih dana ili barem ako ne u cijelosti, a onda barem dijelom doživjeti nešto tako izuzetno.

ponedjeljak, 18.09.2006.

Par malih priča iz knjige koja mijenja život

DAN MILLMAN: "Put mirnog ratnika"
Starac i njegov sin radili su na farmi. Imali su samo jednog konja koji je vukao plug. Jednog dana konj je pobjegao.
"Užasno", suosjećali su susjedi."Kakva nesreća."
"Tko zna da li je to sreća ili nesreća", odgovarao bi starac.
Tjedan dana kasnije konj se vratio s planine, a s njim je došlo i pet divljih kobila.
"Kakva sreća!", rekli su susjedi.
"Sreća?Nesreća?Tko zna?" odgovarao je starac.
Sljedećeg dana sin je, pokušavajući pripitomiti jednu kobilu pao s nje i slomio nogu.
"Kako je to užasno!Kakva nesreća!" rekli sus susjedi.
"Sreća?Nesreća?"
Zatim je došao rat i vojska je odvela sve mladiće. Starčev sin im nije bio od koristi pa su ga poštedjeli.
"Sreća?Nesreća?"

U malom ribarskom selu u Japanu živjela je mlada, neudana žena koja je rodila dijete. Njezini su se roditelji zbog toga osjećali osramoćeni i zahtijevali su od nje da im otkrije tko je otac djeteta. Ona je to odbila. Ribar koji ju je volio rekao je da će se vratiti iz svijeta i oženiti je. Njezini roditelji su bili uporni. U očajanju ona je imenovala Hakuina, svećenika koji je živio u brdima. Roditelji su bijesni odveli unučicu do njegovih vratiju, predali mu je rekavši: "Ovo dijete je tvoje; ti se brini za njega!"
"A tako?" rekao je Hakuin uzimajući dijete u naručje i mašući roditeljima u znak oproštaja.
Prošla je godina, a pravi otac se vratio i oženio djevojku. Svi su zajedno otišli Hakuinu moleći ga da im vrati dijete. "Moramo imati svoje dijete", rekli su.
"A tako?" rekao je Hakuin vraćajući im dijete.

"Ne mogu podnijeti bol i tugu", rekla je žena svojoj sestri.
"Sestro, da li si žalila za sinom prije nego je rođen?"
"Ne, naravno da nisam."
"Onda nema potrebe žaliti ni sada. On se vratio na isto mjesto, u svoj pravi dom; na mjesto na kojem je bio prije nego se rodio."

...

ponedjeljak, 28.08.2006.

"Staza", Vlatka Rastovac

Sjećam se kao da je jučer bilo… stajali smo i razgovarali pokraj bare u obližnjem selu, bilo je ljeto i totalno vruće, zadnji dan nekog lokalnog zbivanja – nije ni bitno. Uglavnom, pojavljuje se obitelj, tata i mama s djetetom u rukama. Tata, simpatičan novinar, meni jako prirastao srcu jer mi u najtežim trenucima na ondašnjem poslu ma koliko zaposlen bio nikada nije okrenuo leđa. To su stvari koje se pamte. Mama, je s curicom u rukama samo klimnula glavom i sjela na travu pokraj bare (nama okrenuta leđima)….dijete je počivalo na njenom trbuhu i od njega se nije čulo niti riječi. Vidjelo se da su povezane. Promatrala sam ih s leđa kao jednu, a ne kao dvije osobe.
Četiri godine poslije (2006.) nastala je «Staza». Knjigica koja u ležernom tonu i svakodnevnom slengu opisuje putovanje u Indiju i samoga sebe. Svi mi koji smo imalo postali svjesni sebe , puta kojim se svijet kreće i puta određenog samo za nas, lako ćemo u njoj pronaći elemente vlastite preobrazbe. Počeci rečenica koji ujedno služe i kao podnaslovi u meni otvaraju spoznaju da razlike koje i postoje ipak stvaraju cjelinu. Sloboda pisanja i detalji odvode nas na put na koji sami nikada nećemo otići. Okruženi knjigama takozvanog «new agea» primorani smo daleko od nečega čemu pripadamo shvatiti naš bitak u univerzumu. Vlatka - Hvala ti što si to podijelila s nama i pružila nam jedno iskustvo više... za to stvarno treba imati muda, dokazali ste da ih imate!

subota, 26.08.2006.

izlazak

Nakon dugo, dugo vremena izašla sam van s curkama.Čak i nije bilo planirano, ali takvi su izlasci uvijek do sada bili najbolji. No, nekako sam se zasitila tih pokazivanja i pogotovo barenja, jer sam ja ipak «žena» u vezi…. i s vezom i bezveze. Kada smo došli u taj lokani PUB, mjesto koje jedino možda po izgledu nalikuje pravom Pub-u, prvo sam bila zgrožena lošom atmosferom. Ono malo ljudi što je bilo bili su uglavnom očajnici na šanku koji svoju preveliku tugu (ili sreću) utapaju u neizmjernim količinama alkohola. Mislim da se razumijemo, nema mi ljepšeg nego doći u poznat kafić i zauzeti rezervirano mjesto na šanku ispred konobara koji je uvijek raspoložen. Takvih je mjesta sve manje i manje… barem u mojem malom mjestašcu. Ali ipak sam gledajući sve te ljude pokušavala doznati koji je njihov motiv i razlog neprestanog plaženja po toj ravnoj dasci i pokazivanja nekog svog velikog frajerstva. Šetajući lagano do stana i prevrčući film tipova koji su nemilice uletavali, bila sam zgrožena spikama kojima su pokušavali ostaviti dobar dojam . Dečki vjerujete mi, ponekad je najbolje ne reći niti riječ. Ovako sam ostala u svojim mislima, govoreći sebi kako nisu oni jadni krivi. Nakon određenog vremena ostali smo zatečeni spoznajom da je večeras Karaoke Party…. Prvih dva sata nitko ni da bi zucnuo, a onda kad je redbull-votka ili pokoja pivica uzela maha dobro da se za mikrofon nisu otimali i tukli se za njega… pa onda slijedi obrada pjesama koje kad na radiju čujem odmah prešaltam. Al hoćeš nećeš ostaneš makar zbog društva i sad mi uši zuje od nekontroliranog urlikanja svih i svakoga. Sad se opet pitam ne dolazi li zasićenje s godinama ili smo mi stvarno mala sredina u kojoj bi nakon goooooodiiiiiiinaaaaaa izlazaka dosadilo to mjesto i Bogu i Vragu??? Vrijeme je za neke nove klince….

ponedjeljak, 21.08.2006.

sumorni ponedjeljak

U najboljoj želji da ovih dana nešto napišem, ne napisah ništa. Skužila sam kako me već u ovim godinama (nisam baš tako stara) ždere promjena vremena, sve živo me počne boljeti, spavam kao da nikad nisam spavala, u glavi se događa kuršlus i postajem totalno neuračunljiva. Nešto poput PMSa …. Samo u malo drugačijem obliku. Osjećam se kao neki babac, još da se poklopi i pun mjesec s promjenom vremena pretvorila bi se vukodlaka. Zamisli vukodlaka s psihičkim problemima hehehehehe. E a pravi pokazatelji promjene su upravo vozači… kao muhe bez glave pretječu, uletavaju, vijugaju, psuju…. Kako moja mama zna reći «kao da ih je netko lupio lopatom po glavi» ili «vozi kao da ga je šlagiralo». Uglavnom, ta brza izmjena toplo – hladno –toplo me malo ošamutila, pa sam bauljala iz dana u dan kao zombi. Sad sam se regenerirala.
Žao mi je što još u osmom mjesecu nisam uspjela otići na Hvar. Malo sam se zatekla u nezavidnom položaju što se para tiče, ali i to će proći J. Ne znam ni kako će to sljedeće godine izgledati, kumujem u svatovima, a to ponovno iziskuje određeni trošak…. I to baš za vrijeme godišnjeg odmora. Ali to je još daleko… Samo se nadam da će biti prilike… nedostaje mi to mjesto, nedostaju mi ljudi. I plažica, i onaj neizbježan osjećaj smirenosti i opuštenosti.
Jučer sam malo razmišljala o tom Svemiru u kojemu se nalazimo. Fotka J me natjerala na to. Kad gledaš sve te galaksije ne možeš se ne pitati o životu u njima. Bilo bi zanimljivo sresti nekog «little alian», možda bi bio potpuno drugačiji od onih fotografija i filmova u kojima su vanzemaljci velikih glava, izbuljenih očiju i anoreksičnog tijela. Ako se oslanjamo na pretpostavke da je čovjek stvoren na sliku i priliku Boga kao višeg bića i one koja govori o dolasku života na Zemlju iz Svemira, mislim da bi ta bića trebala biti malo sofisticiranijeg izgleda. A u krajnjoj liniji i mi moramo negdje preseliti kada Zemlju dovedemo do samouništenja. Možda se vratimo tamo otkud smo i došli. Zavidna je čovjekova inteligencija i savršena uređenost tijela i uma u usporedbi s ostalim bićima na Zemlji, ali je zavidna i količina neiskorištenog potencijala kojeg čovjek ima i gluposti na koje troši onaj iskorišteni dio...

četvrtak, 17.08.2006.

Space

«Živimo na najmanjem planetu u blizini vrlo prosječne zvijezde smještene na rubu jedne od stotina tisuća milijuna galaksija.» Stephen Hawking

Kako bi onda mogli biti sami u Svemiru!???

17.08.2006. u 23:02 • 3 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.